Carrina

 Kako bi nula=1 rekao, vraćam se ko godišnja doba. Samo se ovaj put radi o mom najdražem godišnjem dobu.

Uživam u prekrasnim popodnevima punih blago toplog sunca. I lišću kojeg polako počinje biti sve manje i manje u krošnjama. Jesen uvijek probudi one emocije sjetnosti, ponekad tuge. I onda počinje osvrt na ljeto, mjesece, godinu. Svašta se iznadogađalo. Neke su stvari mogle biti drugačije ali su vjerojatno s nekim razlogom bile takve kakve su bile. Čovjek sam određuje svoju sudbinu iako sudina drži uzde nad čovjekom puštajući kozmičkim silama da utječu na životne vrtloge. Sve što nam preostaje, a nije ništa korisnog, je pitati se zašto. Zašto tako, zašto tada, zašto ta osoba.

Živjeti u mirnom gradu punom aleja i šetališta bogatih drvoreda je divno u ovo doba. I onda otići na jednu od četiri rijeke i promatrati odraz zlatnožutocrvenih stabala u vodi. 

Na žalost, crvrčci su prestali cvrčati. A i više ne mogu spavati otvorenog prozora. Noć je postala hladna. Gotovo kao ona u kojoj je Neruda pisao posljednju ljubavnu pjesmu Njoj. 

Vrijeme je svojstvo materijalnih objekata da traju i mjenjaju se. Šteta što se to ne odnosi samo na materijalne objekte. Kažu da je stvar samo u razmjeru promjene. Ali, ponekad i malena promjena može značiti puno. 

Najgore je naći se na križanji i odlučiti kojim putem krenuti. Trnje će se uvijek negdje pojaviti, a povratak više neće biti moguć. 

Dug je put do zvijezda.

 http://www.youtube.com/watch?v=oyVJsg0XIIk This is the end of the story.